Vojna Krizmanić: ‘Adio pekara’

Piše: Vojna Krizmanić, prof.

Kuće su kao ljudi, živimo s njima, naviknemo se na njih, postaju dio naših života, tu uz nas i za nas. Patimo kada ih vrijeme urušava kao i kad ljudi boluju, a kad posve nestaju iz naše okoline, izranjaju iz nas davne priče.

Nalazila se u samom središtu našeg malog mista, u Ulici Šilanovac na broju 1. Bila je važna, važnija od svih okolnih kuća. I Cetinska vrila pohranila su priču o njoj. Niz desetljeća živjela je na radost svojih mještana. Ponosno je stajala visoka zgrada izduženih prozora neobičnog ulaza sličnog volti. U produžetku s njezine desne strane protezala se pekara, dugačka prizemnica natkrivena jednim kosim krovom na čijem se kraju žarila krušna peć.

Veliko skladište brašna bilo je odmah u susjednoj prostoriji. Pekari i drveni stolovi bijelili se od brašna. Hranila je ranojutarnjim kruhom stare Sinjane. Sve je bilo u vlasništvu poznate stare sinjske obitelji Buljan. Odatle i uvriježeni narodni naziv za cijelo zdanje Buljanova pekarija. Imala je ona i visoki zacrnjeni dimnjak koji se urušio kad je prestala s radom. U zgradi na katu stanovale su dvije obitelji. Kako djeca zaviruju na sve strane, tako smo često odlazili djeci koja su tu stanovala.

Sjećam se drvenog poda u sobama, široke terase, a u dvorištu žene su prale robu, tekla je voda, tekao je život. U prizemlju je bila konoba šjor Lukice Bitunjca u koju su navraćali Sinjani na čašicu dobrog vina. Imala je ona i svoje posebne stanovnike. Došao Mustafa iz daleka doveo ženu i djecu i nastanili se u prizemlju pekare. Kad je prestala s radom, pekari bilo suđeno da se u njezinom prostoru peče kruh.

U crnom štednjaku plamsala je vatra i Mustafina žena u širokim dimijama pekla je primamljiv kruh. Ostade mi posve jasna slika tog kruha, tih lepinja u rukama vješte žene. Tik uz štednjak Mustafa je stalno radio sita, a najviše bi zaradio od prodaje za Alku i Gospu. Ovi došljaci bili su mirni, živjeli svojim načinom života, prihvatili smo ih kao stalne stanovnike Šilanovca i mnogi još imaju njihova sita. Malo pred Domovinski rat, jednog jutra rano, netragom nestadoše.

Kad odoše i posljednji stanari, pekara se sve više urušavala, padali crjepovi, grede, stepenice, obrastao ju bršljan, divlje smokve izrasle više od krova, neodgovorni ju zasuli smećem. A nije zaslužila, nekad hranila i branila bila lijepa izgledom.

Jednog srpanjskog jutra 2024. godine došli bageri i srušili ju, ni traga joj ostalo nije. Nužno ju je bilo srušiti, ali svejedno zazebe malo oko srca.
Ali neka se zna u Ulici Šilanovac na broju 1 u Sinju bila nekad pekara iz koje se miris toplog kruha širio skoro do pijace.

Tko zna koja će nova zgrada u Šilanovcu nositi ponovno broj 1?

Vojna Krizmanić rođ. Emer