Treća slavonska priča Ante Botića: Od Velića, preko Normanaca do Josipovca

Nakon Bizovca i obitelji Baković, sljedeće odredište putovanja i slavonskih priča bio je Josipovac, predgrađe Osijeka. Poticaj za zaustavljanje u ovom velikom osječkom naselju dalo je malo selo na cesti Našice-Bizovac, to su Normanci. Naime, kroz višegodišnju suradnju i razgovore s povjesničarom Ivanom Kozlicom saznao sam kako su njegovi stariji jedno vrijeme tamo za vrijeme drugog rata živjeli u tom mjestu.

U tim pričama i razgovorima pripremajući knjigu ”S Triljskog krša do slavonske ravnice” saznao sam kako su se njegov did Miško vratio s obitelji u rodni kraj, a brat mu Stipan sa svojom obitelji ostao upravo u Josipovcu. Svemoguća tehnologija za obradu podataka i adresa dovela je do Josipovca i ulice Osječke broja 133. Pokucali smo na vrata poprilično velikog zdanja ponijevši nešto našega što simbolizira u tekućem stanju triljski i cijeli cetinski kraj. Malo čekanja i na vratima se pojavi gospođa srednjih godina. Na upit koga trebamo, odgovor je bio: ‘Vladu Kozlicu, a preporuku da vas posjetimo imamo od Ivana Kozlice’.

‘E, našeg Ivana, uđite. Nešto radimo, ali dobro ste nam došli’, reče nam gospođa, odnosno supruga domaćina.

Znali smo da je to naša dalmatinska čeljad i da neće ništa zamjeriti što ovako dolazimo u njihov dom. A ovo o preporuci Ivana da posjetimo njegovog prvog rođaka smo zaprimili prije nekoliko godina, pa u ovoj prigodi sada to iskoristili, naravno kako bi ga iznenadili. Nakon kratke uvodne beside s Vladom Kozlicom, počeo je naš domaćin kazivati životna putovanja svoje obitelji.

Foto: Dio obitelji Stipana Kozlice

‘I moji su iz triljskog kraja, tamo s Velića. Početkom Drugog rata 1941, godine kao i mnogi iz tih krševitih krajeva naši stariji su raseljeni po Slavoniji. Vaguni tog vlaka naše je, kako se kaže, iskrcalo najprije u osječkoj Tvrđi, a potom ih je dovelo u Normance. To je selo između Našica i Bizovca i pripada sada Općini Koška. Nakon toga slijedila je ponovno selidba. Raselili se naši po Vinkovcima, Osijeku, Vrbanji, Vukovaru i drugim mjestima. Odmah poslije Drugog rata moj stric Miško s obitelji vratio se u Velić, a moj did Stipan sa svojom obitelji ostao je ovdje u Josipovcu’, priča nam Vlade, napominjući tužniju stranu trećeg brata svoga dida.

‘Treći brat, kojem je bilo ime Ivan, sa svojom ženom Martom i djecom ostao je na imanju u Grubišića u Ljuti. Nije otišao s braćom u Slavoniju. Međutim, zla sudbina ga je zadesila. U onom strašnom pokolju 1944. godine u pohodu ‘Prinz Eugen’ divizije smrtno su stradali on, supruga i sinovi Ivan i Marko. Najmlađa Iva, na sreću, ostala je na životu. Danas živi tamo u Trilju, preziva se Šipić i na Gubavici je. Isto tako moj ćaća Filip Petar prošao je križni put i srećom preživio’, kazuje nam Vlade, pa polako prelistava krštenicu svojih.

‘Ćaća je iz Velića kako sam kazao, a moja mater je rodom Brčić s Kamenska. Moja baka, ćaćina mater ona je Šušnjarina iz Vrpolja. Imam ja doli dosta rodbine od strica moga. Tu su Ivan, brat mu, sestra i drugi. Imam i od matere u Vrpolju, Trilju, Kamenskom i drugim mjestima’, kazuje nam Vlade, dodajući kako srce vuče u kraj svojih roditelja, ali su druge okolnosti te koje ga ostavljaju u predgrađu Osijeka.

Foto: Obitelj Filipa Petra Kozlice, naš sugovornik Vlade Kozlica u sredini)

‘Vuče mene taj kraj. Bilo bi sada tamo uz more ugodno imati dobar život, ali teško je to ostvariti. Sin je u Njemačkoj, kćer ovdje, tu je šestero unučadi i tako, puno je obveza. Inače, doli sam bio prije desetak godina’, priča nam Vlade, napominjući kako u Josipovcu ima dosta onih koji su iz Cetinskog kraja, posebno iz triljskog.

‘Uz nas, tu još ima i Škaro, Plazibat, Vrgoč, Omrčen, oni su tamo s Tijarice i drugih mjesta, tako da je sada ovdje jedna mala triljska kolonija’, kazuje nam Vlade Kozlica.

Mislili smo kako je i supruga domaćina korijena dalmatinskih, ali nije, ona je podrijetlom iz Zagorja.

‘I njene je sudbina zadesila kao i moje, dovelo ih ovamo’, naglašava nam Vlade na kraju ugodnog razgovora, napominjući kako je sada uoči Male Gospe u susjednom Višnjevcu velika fešta, fišijada.

Zahvalili smo domaćinu na toj preporuci, ali već je bilo zacrtano mjesto koje će se pohoditi, a to je najveća fišijada Lijepe naše u Belom Manastiru. Ono spomenuto iznenađenje za Ivana Kozlicu s početka teksta ostavljamo za kraj, a to je fotografija njega i rođaka mu Vlade 1977. godine na rijeci Dravi.

Foto: Ivan i Vlade Kozlica