Sinj (9): ZVONIK GOSPE SINJSKE

SINJ (9)

ZVONIK GOSPE SINJSKE

 

Uz crkvu je sa sjeverne strane 1775. godine bio izrađen mali zvonik od domaćeg kamena (muljike). Malen, neugledan nije bio ures Svetištu, pa je trebalo sazidati novi. Godine 1881. fratri pozovu Splićanina Andriju Perišića, zakupnika i nadzidara, da im kaže može li se na starim temeljima sazidati novi zvonik i koliko bi koštao. Perišić napravi nacrt zvonika na istom mjestu, ali na novim temeljima koji bi stajao 15.000 forinti, ne računajući kreč, pijesak i vodu. Toliko novca fratri nisu imali. Obrate se namjesniku Dalmacije barunu Rodiću, ali bezuspješno. Njegov nasljednik barun Stjepan Jovanović, znajući koliki je utjecaj fratara u narodu, dolazi 1884. godine u službeni pohod  Sinju. U razgovoru s fratrima i uglednim Sinjanima  uvjeri se da zvonik treba sazidati. Vrativši se u Zadar, pošalje dopis u kojem traži da Općina i samostan kažu koliko mogu oni dati za novi zvonik. Fratri dopisom od 28. lipnja 1884. godine javljaju da prilažu iznos od 5.000 forinti, a Općina 3.000 forinti. Dok se još prepiska vodila, iznenada umre namjesnik Jovanović, a s njim i mogućnost izgradnje novog zvonika. Vlada sada odugovlači i traži da Općina i samostan moraju povećati svoj udio. Samostan je ponudio 8.000, a Općina 6.000 forinti, ali vlada i dalje odugovlači i time nastoji pod svaku cijenu onemogućiti gradnju novog zvonika.

Fratri su toga bili svjesni i šalju fra Ivana Markovića 1891. godine u Beč. U Ministarstvu nastave i bogoštovlja prima ga savjetnik ministra, zadužen za crkvene poslove u Dalmaciji gosp. Heinefetter. Srdačno su i dugo razgovarali o novom zvoniku. O tom susretu fra Ivan je u svojoj knjizi zabilježio:

A kad sam se s njim opraštao obeća mi, da će sada ministarstvo odrediti jednu svotu, ako i ne posve veliku, za naumljenu našu građevinu. Te opet, pošto me bješe najuljudnije ispratio do pred sobu, uhvativši me za ruku, reče mi «Vi ćete se osvjedočiti da moje obećanje nije bila šuplja rieč» (nav. dj., str.81.).

Međutim, i ovaj put od obećanja ništa. Prigovaralo se da se zvonik ne uklapa s pročeljem crkve. Fratri odgovaraju dopisom 8. srpnja 1893. godine kako imaju naum urediti pročelje crkve i šalju dva nacrta budućeg pročelja.

Vidjevši da od Beča nema koristi, fratri zatraže da im se vrati nacrt i ostali dopisi, pa da će sami s novcem samostana i općine započeti zidati novi zvonik.

Nakon mnogo nevolja, molbi, razgovora i dogovora bi obznanjeno Sinjanima da će temeljni kamen novom zvoniku biti položen i blagoslovljen 19. srpnja 1896. godine. Preko sv. mise, prije blagoslova i polaganja kamena temeljca, fra Petar Perković je između ostalog okupljenom mnoštvu rekao: Ima evo 180 godina što Gospina crkva čeka svoj glavni izvanjski ures, svoj zvonik. Pa zar nije vrieme, Sinjani, da ovim cvietom okitimo Gospinu kuću…Nije li opet svakomu kršćanskom mjestu najljepši ures liep zvonik… A vi Sinjani, takova zvonika nemate! Pače kano da nemate nikakva: jer onaj stari, na krovu crkve, nevidni, obrđani, trošni ne vriedi ni da se zvonikom zove. Čime se mnoga mala dalmatinska mjesta, puno manja i neznatnija od Sinja, diče, vi se još podičiti ne možete  Što mnoga sela po Kaštelima, po Braču i po drugim krajevima učiniše, da vi zar ne možete učiniti, da vi ne ćete?… Ah možete, i hoćete svi (Marković, nav. dj., str. 84).

U srpnju 1896. godine započeli su radovi na novom zvoniku. Izvodio ih je nadzidar Antun Matzenik, Zadranin nastanjen u Splitu, a radove je nadzirao, bez ikakve naknade, gosp. Karlo Čičin. Za ovaj veliki pothvat svojim prilozima odazvala su se  mnoga sela i pojedinci Sinja i okolice:

Glavice 231 forint; Brnaze 118 forinti; Čitluk i Jasensko 64 forinta; Podvaroš 60 forinti; Radošić 42 forinta; Lučane 33 forinta; Otok 50 forinti; Gala 37 forinti; Bajagić 30 forinti; Turjaci 29 forintii. Bratovština Dobre Smrti 2000 forinti; gosp. Frano Tripalo 600 forinti; Petar Tripalo,  Ante Tripalo, gospoja Ivanica ud. Talaja, fra Mate Vezilić po 100 forinti; dvije sestre Nikolić 50 forinti; Lujo Mazzi 40 forinti;  A. Masovčić 36 forinti;  braća Buljan 20 forinti; Mate Krolo 15 forinti; Stipe Milun 12,50 forinti; Ivan Jenjić i Jela Slišković po 12 forinti; Kata Ćatipović, Frano Pavić, Ivan Dalbello, Luđi Dalbello, Meme Šuić i Ivka Mijić po 10 forinti. Bilo je još sitnih priloga, a Općina je dala obećanih 3000 forinti. Da se radovi privedu kraju, samostan se zadužio i u prijatelja uzeo 12000 forinti uz godišnju kamatu od 458 forinti. (Usp. nav. dj. str 86).

U jesen 1897. godine izgrađeno je sve što  se planiralo, čak i nešto više od planiranog. Ne računajući nacrte i neke sitne troškove, potrošeno je 35.644 forinte. Molbe za pomoć odlazile su u Beč, a od njih nikakve koristi. Dana 20. svibnja 1898. godine stiže tužna vijest iz Beča da je pomoć upitna i da se nacrt arhitekta Ivekovića treba preinačiti, pojednostavniti, skratiti visinu, a kamenje za gornja dva kata ne mora biti fino obrađeno. Fra Ivan Marković, koji je i sam sudionik ovih događanja, razočaran veli:

Ja istinito ne ću dočekati dograđenje našeg zvonika; ali opet se uhvam da će se  sagraditi…  Nu kad bilo da bilo, on će nedvojbeno biti dovršen, i onda će moći naši potomci metnuti mu ovaj natpis: “Eleemosynis et pia fidelium largitione (milostinjom i bogoljubnom darežljivošću vjernika) (nav. dj., str. 89).

Fra Ivan je imao pravo. Radovi su stali i on nije dočekao završetak gradnje. Nastojanjem gvardijana fra Joze Šimića radovi su nastavljeni 5. veljače 1927. godine. Prema nacrtu inž. K. Ćićina i braće Žagar iz Splita, radove je izveo Jozo Zlodre, također iz Splita. Zvonik je izgrađen od dvobojnoga domaćeg kamena, vađenog na Radošiću kod Sinja. Splitski nadbiskup K. Bonefačić blagoslovio je 25. rujna  1927. godine četiri nova zvona (A-FIS-E-D) poznate mletačke radionice De Poli iz Vittorio Veneto, a 3. listopada iste godine i novi, krasni 43,5 metara visoki zvonik, najljepšu građevinu Sinja do dana današnjega.

Fra Mirko Marić 

(nastavlja se)