Sinj (4): DOLAZAK (POVRATAK) U SINJ

Sinj (4)

DOLAZAK (POVRATAK) U SINJ

Osokoljen uspjesima u Dalmaciji Kornaro se spremao udariti na gradove u Boki kotorskoj. Bojeći se da Turci iz Bosne ne bi došli u pomoć, naredi serdaru Stojanu Jankoviću da s dugim serdarima udari na njih. U kolovozu 1687. godine Janković upada u Bosnu, robi, pali Livno, Duvno, Kupres, Prozor… upada u dolinu rijeke Rame u kojoj se nalazi franjevački samostan. Fratri ga primiše radosna srca i ispripovjede kako je život postao nemoguć.

Župnici i narod jedu kruh od kore, razno korenje i trave. Toliki na dan umiru, i veli se, da je državi franjevačkoj u Bosni odzvonilo, da su mnogi franjevci prošlih godina na komade sasječeni, mnogi umrli u zatvorima, a mnogi i sad u njima čame.      

Crkve opustošene, sakristije založene i prodane, pokradene i otete, preko načina i mogućnosti, da će se ikada moći izplatiti dugovi; drugi, koji su još živi, skrivaju se po šumama u špiljama i pećinama, noseći smrt u ustima, a nema nikoga tko bi ih utješio. Došla kuga ter ih (fratara i kršćana) pomrlo preko tri tisuće. Biskup pobjegao pred osam godina. U čitavoj Bosni 22 misnika i tri laika.

Na ovo još prispije iz Carigrada patrijarh grčki s fermanom, koji je tražio u ovom metežu, da si podjarmi katolike, te se je valjalo i proti njemu boriti.

Nikada mi Ramu ne bismo ostavili. Ona se ne može ostaviti. Zbog nje se robuje, zbog nje se progonstvo trpi, zbog nje se krv daje. Tko se jednom iz Rame vode napio, tko se ramskog kruha okusio, tko je zlatnom dolinom prošetao, tko se popeo na Radušu i Ljubošu, na Ivan ili Vran planinu, taj će Ramu u srcu nositi, taj će s Ramom i u grob leći.

Otkad nekrst osvoji Bosnu naš samostan je četiri puta gorio. Turci bez ikakva milosrđa pokupiše i odnesoše sve što smo imali, pa kad više nisu imali što uzeti, počeše progoni, zlostavljanja, zatvaranja, ubijanja. Na veliku žalost, kršćanski kraljevi i evropski moćnici ostaviše nas na milost i nemilost Turčinu. Beč obraniše, Turke u bijeg nagnaše i umjesto da nas oslobode oni nas njima predadoše. Od ovog trenutka Turci kao ranjena zvijer iskaljuje svoj bijes na nama. Na konjima u crkvu ulaze, misnim ruhom ih pokrivaju, oltare ruše, a iz posvećenog posuđa vino piju i nema poniženja kojim nas ponizili nisu.

Na tom malom komadiću zemlje kroz koji protječe Rama, po kolibama i kućama, po selima i zaseocima, po crkvama i  sakristijama,  po putovima i šumama, u planini i u polju, ljudi su živjeli u strahu i čekali smrt. Taj strašni ples i ta krvava igra koja se zove rat, svaki je dan uzimala naše živote. Mi bježati moramo. Povedi nas Jankoviću!

Bježeći pred Turcima, franjevci iz Bosne i Hercegovine (Rame, Šćita, Prozora, Bugojna, Kupresa, Tomislavgrada, Livna…) dovedoše brojno pučanstvo u listopadu 1687. godine i naseliše Sinj i Cetinu. Razmjestivši narod po Cetinskoj dolini i Zagori, preko Dugopolja i Klisa stigoše u Split. Gradska uprava im dodijeli staru benediktinsku opatiju na Sustipanu. Tu u Splitu, u relativno nepoznatu gradu, ramski se fratri nisu ugodno osjećali. I duševna potreba i pastoralna odgovornost su im nalagali da se vrate k narodu kojeg su doveli iz Bosne. Godine 1692. tursku mošeju na današnjem groblju sv. Franje pretvore u crkvu sv. Franje, a uz crkvu sagrade i mali samostan. Kad je samostan bio gotov, fratri se povrate iz Splita u Sinj. Jedan dio fratara nastani se u novosagrađenom samostanu, a nekoliko njih u kuli bega Sultanovića u Čitluku. Svetu sliku Majke od Milosti nisu odmah donijeli sa sobom, nego su je povjerili fra Anti Pletikosiću da je u Splitu čuva, a kad završe građevinski radovi da je donese u Sinj. I kad je došao taj dan (nije poznat točan datum), fra Ante ju je nosio  pješačeći po noći prečacima, a da nitko nije ni slutio da nosi svetu Sliku. Kad je stigao na Radošić, dojavi fratrima, a oni skupiše obližnji puk, iziđu u procesiji pred sv. Sliku, i s velikim veseljem, molitvom i pjesmom doprate je do crkvice sv. Franje. Stave je na skromno pripremljeni oltarić da je vjernički puk može gledati, slaviti, zazivati, moliti. I tako se konačno sv. Slika nakon mnogo godina skrivanja i selidbe nastani u Sinju. Glas da je Gospina slika donesena u Sinj brzo se proširi i uskoro iz okolnih mjesta započeše hodočasničke procesije.

Fra Mirko Marić

(nastavlja se)