Četvrta slavonska priča Ante Botića: Osječki razgovori o Vatrenima, Hajduku, Mijovilu, Čaporicama…

Za kraj ovih slavonskih priča gdje su glavni protagonisti oni čiji su korijeni dalmatinski, odnosno cetinski ostao je Beli Manastir i Osijek.

Uoči blagdana Male Gospe, mnogo je kirvaja ili po našu derneka. Puno je događanja koji privlače na tisuće posjetitelja. Jedan takav zbio se u najvećem mjestu Baranje, u Belom Manastiru.

U ovom gradu održana je najveća hrvatska fišijada, tradicionalna manifestacija koja se ove godine održava dva dana, a okupila je čak 230 majstora kotlića. Bio je to pravi užitak malo kušati te delicije i vidjeti ono što se rijetko viđa. I tamo kroz priču s mnogim posjetiteljima pronađemo uvijek nekoga koji će reći nešto o našem cetinskom kraju, pa tako i jednu gospođu koja nam se pohvalila da ima zeta iz Glavica, Labrović se preziva po imenu Davor i tu su Belom Manastiru.

Dan poslije sve je bilo u znaku utakmice Vatrenih i Poljske. Na tisuće navijača u kockastim obilježjima okupljalo se oko Opus Arene, obližnjeg gradskog dijela Retfala. I nas je put vodio u taj dio, i to kod poznate ‘Mađarske Retfale’.

U tom objektu vrhunskih tradicionalnih delicija, gdje se nađu znani i neznani okupili se Zagorci, Dalmatinci, Slavonci, čekajući ogled Vatrenih. Gužva, navijanje i pjevanje, a podosta mladih, onih najmlađih okupili se oko najpoznatijeg, uz Ivanu Knoll, navijača Hrvatske, glavom i bradom poznati Cro Shrek.

Da nije došao s svojima iz Vrbanje, vjerojatno se i ne bi igrala utakmica. Počeo je on svoju zanimljivu priču:

‘Ja sam Marinko Mićić Buta, poznatiji pod navijačkim pseudonimom Cro Shrek: Dolazim iz Soljana, a to je u Općini Vrbanja. Bio sam hrvatski specijalac i sretno sam upao u policiju. Mladen Markač me ubacio preko veze.

Sa svoja 162 cm bio sam najniži specijalac. Dao sam sporazumni otkaz 1997. godine i od tada sam otišao raditi u Austriju. Hrvatsku pratim i navijam gdje god igra. Rukometaši, vaterpolisti, nogometaši, ali malo štekaju košarkaši.

Igrom slučaja došla je ideja o ovoj maski. Na natjecanju u Austriji sam dobio glavnu nagradu na jednom natjecanju za maske, pa sam to odlučio obojati u hrvatske kockice. Premijerno izdanje maska je imala u Rusiji, a onda dalje, nedavno na EP u Njemačkoj. Tamo sam bio s ovom novom maskom i navijačkom himnom ‘Cro Shrek dolazi’, za koju je snimljen i spot.

Maska je nova, ona stara odradila je svoje, želim je staviti i na humanitarnu aukciju da pomognem djeci. Pjesma? Na ideju smo došli kći i ja, udružili smo se svi iz Soljana. Ma, svi su oduševljeni.’

Sve to pažljivo slušaju njegovi prijatelji, ratne kolege i specijalci Stipe Matić i Martin Begić.

‘Ma Buta je zakon i nema te utakmice gdje ga nema. Poznajemo se od početka rata. Prošli smo puno toga zajedničkog, od surovog Velebita, Gospića do Dubrovačkog zaleđa. Sada bodrimo našu Hrvatsku za koju smo kao tek punoljetni bili spremni život dati’, kazuje nam Stipe Matić, Vrbanjac korijena s Kamenska, dodajući kako će opet vrlo brzo put rodnog kraja svojih predaka.

Eto nas za Sv. Mihovila u prijateljski Trilj. Opet nas 15-ak zajedno s načelnikom Općine dolazimo napraviti feštu. U subotu, 28. rujna, za Triljane i njihove goste spremat ćemo u parku tisuću porcija slavonskog čobanca, a svirat će i Gazde. Bit će to prigoda da opet susretnemo nekoga od naše rodbine iz Kamenska, Tijarice, Vrpolja, Voštana i drugih mjesta.

Ako Bog da, ove jeseni dolazimo i na Poljud, jer Hrvatska i Hajduk za većinu nas iz Vrbanje je nešto što volimo od kada znamo za sebe, a Martin je obojan u plavo’, kazuje Stipe i brzo navlači vaterpolsku kapicu kao svo rekvizit navijanja, pridružujući se prijatelju Buti, Martinu, Nedi, kako bi se napravila zajednička fotografija za uspomenu.

U ovom veselom društvu još je bilo onih koji su po mnogo čemu iz Triljskog kraja, kao što je i jedan poslovan čovjek iz Osijeka, Dinko Babić:

‘Moji su po ocu iz zadarskog zaleđa, a mater mi je iz Triljskog kraja, točnije iz Čaporica. Prezivala se djevojački Klarić. Imam ja dolje puno rodbine; Čaporice, Trilj, Košute, Odrljina i ostalih. Bio sam nedavno za sv. Roka. Ne znam kako će biti s radnim obvezama, možda s društvom skoknemo do Trilja na tu feštu’, priča nam Dinko prisjećajući se našeg zajedničkog druženja prošlog ljeta na Voštanima kod prezimenjaka, narodnog guslara Jure Babića.

Bližio se kraj druženja i pjesme u Retfali, morali smo napustiti meštra ugostiteljske ceremonije Adu, i krenuti na uistinu prelijepu Opus Arenu. Sve je ostalo poznato, na semaforu je zabilježeno Hrvatska-Poljska 1:0.