Sinj (3): RATOVI ZA OSLOBOĐENJE

Sinj (3)

RATOVI ZA OSLOBOĐENJE  

SRPNJA DANAK TRINAESTI BIŠE,
KADA POD BEČ TURCI DOJEZDIŠE
(Fra Andrija Kačić Miošić)

Godine 1683. veliki vezir Kara Mustafa s 200 000 vojnika udari na Beč. Kršćanska vojska pod zapovjedništvom Staremberga dva mjeseca odolijeva turskoj najezdi. Na Malu Gospu, pod vodstvom poljskog kralja Ivana Sobijeskoga stiže pomoć. Združivši se s vojvodom Karlom, u čijoj se vojci borilo više tisuća Hrvata, dvanaestog rujna 1683. godine hametice poraziše tursku vojsku.

Pročulo se odmah da je kršćanska vojska pod Bečom porazila Kara Mustafu i njegove Turke. Ova vijest je rasplamsala bojna zublja u čitavoj Evropi i naravno u našim krajevima. Svi su čeznuli za bitkom koja će protjerati Turke i osloboditi naše krajeve.

Lovre Pisani, mletački opći providur, piše senatu 2. studenog 1683. godine, kako je pokret zahvatio svu zemlju i kako je on nemoćan to zaustaviti. Isti providur 2. svibnja 1684. godine piše u Mletke, i posebno naglašava da su u Dalmaciji samo dva znamenita grada, Knin i Sinj, još u turskim rukama. Potaknuta ovim dobrim vijestima, vlada naredi Pisaniju da potajno odredi kapetane, organizira i naoruža narod.

Dalmatinski vrhovni providur Petar Valiero nakani vratiti Sinj u hrvatske ruke. Skupi vojsku pod Klisom i zapovjedi pomorskom providuru Michieliu da krene i osvoji Sinj.

Prvi travnja 1685. godine, Michieli započe napad, a dođe i sam Valiero s velikom četom dobrovoljaca. Fra Ivan Marković piše:

Lumbardanje iz dva topa i iz dvie obice, koje neprestano hitahu bumbe, potraja sedam dana; a ostade bezuspješno. Stiže tada gradu u pomoć turska vojska od 10.000, koju bijahu sakupili dva paše, bosanski i hercegovački (Sinj i njegovo slavlje, Zg. 1898. str. 16).

Želeći suzbiti nadolazeće Turke, glasoviti junak Nikola Žanko prijeđe most na Hanu i udari na turski logor, ali vidjevši da su Turci puno jači, morao se povući. Turci prijeđoše Cetinu, razbiju Valierovu vojsku koja stade bježati, ostavivši preko 300 mrtvih vojnika.

Zbog ovog velikog poraza i gubitka, vlada smijeni Valiera s providurstva i na njegovo mjesto postavi Jeronima Kornara.

Novi providur Kornaro uzima stvar u svoje ruke. Najprije sređuje i uređuje vojsku. Artiljerija se sastojala od dva velika i od deset manjih topova i četiri obice (haubuce). Tri tisuće redovitih vojnika, uzetih iz posada i iz mletačkih galija, tri tisuće naših krajišnika i šesto konjanika, a na čelu kotarski serdar Stojan Janković. U Solinu primiše blagoslov splitskog nadbiskupa Stjepana Kosmija (Cosmi), a onda krenuše prema Sinju.

Osvanuše pod Sinjem 25. rujna 1686. godine i odmah krenuše u napad. Fra S. Petrov veli:

Kad je topovski oganj provalio bedeme, udare naši na juriš. Ni prva, ni drga, pa ni treća obzida ne pomaže turskoj posadi: naši vitezovi prevale sve tri, sasjeku do jedno Ture i na osvojenom Sinju zadiju kršćansku zastavu. Bilo je ravnih 150 godina, otkad je na njemu zalepršao konjski rep i Muhamedov polumjesec (nav. dj. str. 19).

Shvaćamo i razumijemo veselje hrvatskog puka ovoga kraja, nakon ove slavne pobjede i slobode, poslije 150 godina terora i robovanja. Ne veseli se samo Sinjski kraj, veseli se Dalmacija, veseli se Hrvatska…

Od radosti nadbiskup Kosmi u pismu upravljenu tada svetom Zboru kardinala u Rimu, te istakne kako se oslobođenjem Sinja povratila njegovoj biskupiji prekrasna  cetinska županija, koju darovaše splitskoj crkvi stari hrvatski kraljevi. (usp. Marković, nav. dj. str. 18).

Poraz pod Sinjem i gubitak pitome Cetine, Turci nisu mogli prežaliti. Na proljeće 1687. godine paša Atlagić s 15 000 vojnika i topništvom, spusti se 1. travnja preko Prologa s namjerom vratiti Sinj u Turske ruke. Kornaro je grad utvrdio i u njemu ostavio 500 vojnika pod zapovjedništvom Antuna Bollania.

Turci napadoše svim raspoloživim sredsvima, ali ih branitelji odbijaju i ne dozvoljavaju da se primaknu korlatu. Doznavši Kornaro da su Turci opkolili Sinj, skupi na Konjskom četu krajišnika i pohiti u pomoć opkoljenom gradu. Stigavši na Dicmo ispali šest topova, signalizirajući Sinju da dolazi upomoć. Čuvši topovo Turci u strahu pobjegnu prema Livnu.

Serdar Stojan Janković i kavalir don Ivan Grčić sa svojim krajišnicima krenu u potjeru. Kod Hana ih sustignu, boj zametnu i kako povijest svjedoči, pobiše ih oko dvije tisuće. U Razgovoru ugodnom naroda slovinskog, (Zagreb, 1862. str. 321 i 348), fra Andrija Kačić Miošić slavi Jankovića i Grčića:

 

Pisma druga od kotarskih vitezovah, koji turske glave odsicaše rata bečkoga (Andrija Kačić Miošić)

Ej Kotaru, vitežka deržavo,

Od starine gnjizdo sokolovo!

Ti si majka silenih junakah,

Koji brane krunu od Mletakah.

Poglavite kažem vitezove:

Najpervoga Janković Stojana,

Ljutu zmiju, lava žestokoga,

Kavalira dužda mletačkoga.

Koga slavi Lika i Krbava,

Slavna Bosna, vitežka deržava,

Dalmacija i Hercegovina,

Kosarića lipa banovina.

 

Perva pisma od vitezovah sinjskih (Andrija Kačić Miošić)

Sinju grade, zlatne buzdohane,

Od starine junački mejdane,

U Cetini gnjizdo sokolovo,

Koga gleda oko principovo!

U tebi se legu sokolovi:

Cetinjani mladi vitezovi,

Koi Turkom rane zadadoše,

I ruse jim glave odsicaše.

Po imenu kažem krajišnike,

Cetinjane, pješce i konjike:

Najpervoga Gerčić Dom Ivana,

Od Cetine ravne kavalira. 

Fra Mirko Marić 

(nastavlja se)