Guliveri i Liliputanci

Press konferencije svojih stranačkih kolega koje su se u pravilu održavale ispod fotografija Stjepana Radića i Vlatka Mačeka, Tihomil Rađa najčešće je komentirao riječima: ‘Mali ljudi ispod velikih slika.’ No Liliputanci su u konačnici  Gulivera Rađu izbacili iz HSS-a, stranke čiji je član bio 50 godina.

Pet posljednjih godina svjedoci smo lokalne trakavice oko toga treba li Tihomilu Rađi u njegovom Sinju podignuti nekakvo spomen obilježje. Prijedlog još uvijek nije stigao pred gradske vijećnike, a kao razlog kašnjenja održavanja rasprave i donošenja odluke, godinama se navode proceduralni problemi.

No netko je konačno javno rekao pravu istinu. Riječ je o predsjedniku sinjskog SDP-a Stipi Jadrijeviću Cvrlji. U jučerašnjoj Slobodnoj, u tekstu Tonija Paštara koji razgolićuje odnos Sinjana prema Sinjaninu Miki Tripalu, Jadrijević Cvrlje najavljuje kako će SDP ponovno inicirati da se Sinj Miki primjereno oduži – ulicom i bistom.

‘No njegovo poprsje nikako ne bi smjelo biti uz biste nekih drugih koje također predlažu, a koji su bili pripadnici fašističkih snaga. Takovom društvu Miko ne pripada’, kaže Jadrijević Cvrlje.

Nakon ovih iskrenih riječi aktualnog predsjednika i dugogodišnjeg gradskog vijećnika sinjskog SDP-a, konačno je jasno da se rasprava o Rađinom poprsju ne opstruira zbog procedure nego zbog ideologije. Doduše citirani stav sadržajno je poprilično klimav, jer Tihomil Rađa, kojega u Cvrljinoj misli nije teško prepoznati, nije bio fašist. Uostalom je li fašist onaj tko zbog mladalačkih ideala sa 13 godina postane član Ustaške mladeži i tko nikada i nikome nije počinio nikakvo zlo, ili su fašisti oni koji su tog dječaka zbog njegove ideološke naivnosti i zablude osudili na 8 godina teške robije, mučili ga i na kraju pod prijetnjom ubojstva protjerali iz njegovog doma?

Budimo potpuno jasni, apsolutno demokratsko pravo SDP-a je misliti i kazati da Tihomil Rađa zbog svoje prošlosti ne zaslužuje poprsje u njegovom rodnom Sinju na čijem groblju i počiva. Ali nekorektno je 5 godina opstruirati raspravu o Rađi i donošenje odluke – pozitivne ili negativne, svejedno. Ovih 5 godina mucanja o jednom od sinjskih Gulivera nisu sramota samo jedne nego svih lokalnih političkih grupacija, a posredno i svih nas sinjskih Liliputanaca.

Vratimo se sada onom definitivno najvećem sinjskom Guliveru – Anti Miki Tripalu i upitajmo se kojem on to stvarno društvu pripada. Bio je član SKH-KPJ, HNS-a, Stranke socijalista i Akcije socijaldemokrata. No to su ipak samo stranačke odrednice, a u nutrini svog političkog bića Miko Tripalo bio je Hrvatski socijaldemokrat, istinski.

No kako se ova ocjena u okviru politikantskih trendova svojatanja idejne ostavštine Mike Tripala ne bi krivo shvatila, opisat ću jednu polemiku koju su 1994. vodili Miko Tripalo i Ivica Račan, koja se u najnovijem filmu o Miki Tripalu ne spominje, a koja je u potpunosti objavljena u knjizi Račan – biografija, autora Zdenka Duke.

Dakle, u lipnju 1994. godine, Miko Tripalo kao predsjednik Inicijativnog odbora Akcije socijaldemokrata, piše predsjedniku SDP-a Ivici Račanu i predlaže mu objedinjavanje hrvatskih socijaldemokratskih stranaka pod okriljem SDP-a.

Samo nekoliko dana nakon toga, Račan odgovara Tripalu. Njegovu inicijativu prihvaća s popriličnom rezervom, prigovara mu što zadnje 4 godine nije bio uz SDP, što je stao na čelo druge stranke i drži mu lekciju o korektnom i lijepom ponašanju.

A onda iz mirnoga Mike progovara onaj prčeviti i hrabri Sinjanin koji se nikada ni pred kim nije lomio. Donosimo nekoliko citata iz tog pisma Mike Tripala – Ivici Račanu.

‘…Ne znam što Vas muči, g. Račan? Na pismo od pola kartice koje nikoga ne osuđuje, ne difamira, koje ništa ne obezvređuje, stiže pismo na dvije kartice koje napada, vrijeđa i obezvrjeđuje, a puno je samohvale i lažnog herojstva…’

‘…Vaša je bolest, g. Račan, što u svemu, a u skladu sa starim načinom razmišljanja, vidite urotu i protiv Vas osobno i protiv stranke na čijem ste čelu…’

‘…A što se tiče udaraca – o tome znam više nego Vi, pa je bolje da tu temu i ne spominjemo. Odlučno, međutim, moram odbaciti Vašu tvrdnju kako sada udarci stižu i od mene – valjda zadnjih tjedana ili mjeseci, uz napomenu da sam ja trpio udarce, stvarne i užasne, punih 20 godina, a nisam do sada nikoga optužio, pa ni Vas, iako ste u tih 20 godina Vi bili jedan od onih koji su držali bičeve, a ne neki mali periferni izvršitelji. Molim Vas, ne potičite tu temu…’

‘…A sada – nešto osobno. Kažete u svojem pismu kako u teškim trenutcima za SDP nisam bio s vama – po svom vlastitom izboru.
Takva tvrdnja može biti samo rezultat ili političkog diletantizma – kako bi rekao naš šef države, ili amnezije, ili drskosti, ili pomanjkanja građanskog poštenja, ili svega toga zajedno.
Nisam ja od Vas otišao svojom voljom, pa se svojom voljom ne mogu ni vratiti. Izbačen sam iz SKH, valjda Vam ne moram objašnjavati zašto, godine 1971., upravo kada ste Vi ušli u njegov najuži vrh u kojem ste ostali 20 godina, a neki Vaši bliski suradnici tražili crvenu nit. Ništa od svega toga ja Vama ne predbacujem, za mene je to prošlost. No i ja, a uz mene još tisuće proljećara, očekivali smo da taj demokratskiji, reformatorski SKH ispravi greške onog konzervativnog i dogmatskog SKH i da poništi naše isključenje. To se nije dogodilo. Zašto?’

Citirani reci razorna su replika sve agresivnijem grotesknom svojatanju Mike Tripala od strane njegovih progonitelja i njihovih političkih sljednika.

Jednako je groteskna i zadrtost suprotnog ideološkog tabora koji još i danas bezobrazno preispituje hrvatstvo ovog časnog domoljuba.

Zato je zanimljiva konstatacija dugogodišnje predsjednice sinjskog SDP-a Nataše Poparić, koja u već navedenom članku Tonija Paštara, komentirajući skroman odaziv Sinjana na premijeru filma o Miki Tripalu tvrdi:

‘Sigurna sam da bi prije 10-15 godina na premijeri filma o Miki u kino dvorani okupljene mogli prebrojiti na prste, a sada je u dvorani ipak bilo oko 300 ljudi.’

Ova tvrdnja sinjske gradske vijećnice poprilično vjerno oslikava stanje prevrtljivosti apologetskih ešalona koji danas beatificiraju čovjeka kojemu su na njegovom posljednjem izbornom izletu dali sramnih 1,67 posto glasova.

Zato je doista moguće da bi se devedesetih na projekciji filma o Miki Tripalu pojavilo otužno malo Sinjana, ali je isto tako, ne samo moguće već i sigurno, da bi svi okupljeni, da se ta projekcija održala u sedamdesetima ili osamdesetima, bili ispendrekani i bajbukirani.

Imao sam sreću baveći se novinarstvom i politikom upoznati sve graditelje demokratske Hrvatske, sve osim Mike. O tome sam prije nekoliko godina na Ferati objavio članak pod naslovom Čovik u čijoj ulici žive samo dobri ljudi.

No, ipak sam imao čast barem telefonski porazgovarati s Mikom Tripalom. Bilo je to u jesen 1991. godine, kada su tv odašiljači bili izgranatirani, pa je Hrvatski radio Sinj morao emitirati 24 sata. Uvečer smo tako telefonom zvali poznate osobe koje su našim slušateljima u eter davali podršku i pokušavali ih ohrabriti u tom doista teškom vremenu. Tako sam uspio telefonom dobiti Miku Tripala. Iskreno, ne sjećam se o čemu smo točno razgovarali. Znam samo da sam mu tek na kraju razgovora, koji je išao izravno u eter, postavio pitanje – ‘Šjor Miko, kad ćete doći u svoj Sinj?’ Odgovorio mi je otvoreno – ‘Kad me netko pozove.’

Nakon što je ugušeno Hrvatsko proljeće Sinjani su zaboravili Miku Tripala. Nisu ga se sjetili ni devedesetih. Tužno, ali istinito. Danas ga ponovno zazivaju, neki iskreno, a neki iz čistog političkog interesa.

Nažalost, još i danas u nekim se krugovima mogu čuti zlonamjerna nagađanja koja Miku Tripala povezuju s komunističkim zločinima nakon 2. svjetskog rata. A Miko Tripalo je za te partizanske zločine kriv jednako kao i Tihomil Rađa za ustaške. Ta krivnja postoji samo u glavama profesionalnih mrzitelja.

No uvijek je bilo i bit će zlonamjernih Liliputanaca. Ali uvijek je bilo i bit će Gulivera. Dvojica od njih su, uza sve svoje svjetonazorske razlike, i Sinjani – Ante Miko Tripalo i Tihomil Rađa.