Stjepan Gunjača: Najaktivniji i najplodniji terenski istraživač u povijesti hrvatske arheologije rođeni je Sinjanin

Sinjski velikani (4)

Jedan od najvećih hrvatskih arheologa i povjesničara, akademik Stjepan Gunjača rođeni je Sinjanin. Kao datum njegovog rođenja navodi se 28., odnosno 29. rujna 1909. godine, a u nekim dokumentima i 28. prosinca, no u aktu Posvjedočenje o državljanstvu Odsjeka unutrašnjih poslova grada Zadra, koji se čuva u Personalnom dosjeu Stjepana Gunjače u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, stoji da je rođen 30. listopada 1909. godine. Sam Gunjača i njegova obitelj obilježavali su njegov rođendan 30. listopada.

Ovaj sinjski i hrvatski velikan ostavio je neizbrisiv trag u muzejskoj i arheološkoj djelatnosti. Ono što Gunjaču izdvaja od drugih je to što je svom poslu bio posvećen od samog početka stručnog i znanstvenog djelovanja, a s jednakim žarom godinama poslije istraživao povijesne lokalitete i proučavao građu o njima, evidentirao i sređivao muzejske građe te konzervirao i restaurirao spomenike.

Stjepan Gunjača je osnovnoškolsko obrazovanje i Privatnu realnu gimnaziju završio u Sinju, nakon čega odlazi u Zagreb, na studij povijesti i zemljopisa na Filozofskom fakultetu, gdje je doktorirao na temu Topografska pitanja na teritoriju stare Cetinske županije. U braku sa Sinjankom Vjekoslavom – Luiđom, rođenom Vuletić, imao je dva sina,  Mihovila – novinara i urednika HTV-a koji je jedan od pionira turističkog novinarstva u Hrvatskoj i Zlatka koji je, baš kao i njegov otac, bio poznati i priznati hrvatski arheolog.

Još kao apsolvent Stjepan Gunjača je imenovan kustosom Muzeja Savske i Primorske banovine u Kninu, kojeg je pod nazivom Muzej hrvatskih starina osnovao fra Lujo Marun, arheolog amater koji se smatra utemeljiteljem hrvatske arheologije. Upravo je fra Lujo kasnije puno utjecao na Stjepana Gunjaču i njegov rad. Postavši kustos muzeja koji je djelovao u franjevačkom samostanu svetog Ante, Gunjača je prionuo njegovom uređenju, no ubrzo je fundus muzeja zbog prevelikog broja spomenika preselio u kninsku tvrđavu, koju je prethodno preuredio. No, početkom Drugog svjetskog rata kninska tvrđava je postala vojni objekt. Zbog toga je  Gunjača zbirku u tajnosti, po cijenu svog života, prebacio u kuću svoje supruge u Vrličku ulicu u Sinju gdje je bila sve do kraja rata. Tako ju je spasio, jer je kninska tvrđava u ratu bombardirana. Zamisao je bila da se zbirka potom smjesti u klišku tvrđavu, no od toga se odustalo zbog izoliranosti, pa je privremeno bila pohranjena u Meštrovićevoj galeriji u Splitu, a potom i u prostorima bivše tvornice cementa u Splitu. Konačno je „svoj dom“ našla u zgradi Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, koja je zahvaljujući zaslugama Stjepana Gunjače izgrađena sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća, kao jedna od četiri kapitalna projekta u Hrvatskoj. Stjepan Gunjača bio je direktor Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu od 1946. do  1977. godine, pri kojem je osnovao Institut za nacionalnu arheologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) od koje je 1971. godine dobio i Nagradu za životno djelo.

Stjepan Gunjača je bio stručnjak velikog ugleda, najaktivniji i najplodniji terenski istraživač u povijesti hrvatske arheologije. Svake godine provodio je po nekoliko mjeseci na povijesnim lokalitetima, osobito na području stare hrvatske države između Cetine i Zrmanje. Sistematskim, topografskim i revizijskim istraživanjima otkrio je znatan broj hrvatskih nekropola i predromaničkih crkvica u Kninu, Biskupiji, na vrelu Cetine, u Sinju, Bribiru. Rezultate svojih arheoloških istraživanja te rasprave o pitanjima hrvatske srednjovjekovne povijesti od 9. do 15. stoljeća objavljivao je u svojim radovima, od kojih su značajniji: Topografska pitanja na teritoriju Cetinske županije s ekskursima o ubikaciji Setovije i Tiluriuma, Historia salonitana maior, Starohrvatska baština, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji.

Među svim njegovim radovima posebno treba izdvojiti istraživanja Crkve svetog Spasa u Cetini, starohrvatske crkve iz 9. stoljeća pokraj Vrlike. Zahvaljujući istraživanjima koja je započeo fra Lujo Marun, a nastavio Stjepan Gunjača, ova crkva je sačuvana i danas je jedan od najvažnijih spomenika hrvatske opstojnosti u Južnoj Hrvatskoj te zauzima istaknuto mjesto u europskoj predromanici. Na prostoru oko crkve otkriveno je i veliko srednjovjekovno groblje.

Godine 1947. uoči izgradnje akumulacijskog jezera Peruća, za potrebe gradnje istoimene hidroelektrane, Gunjača je pokrenuo arheološka istraživanja na tom području, zahvaljujući kojima je do danas sačuvan pravoslavni manastir Dragović u Vrlici, odnosno izmješten je s lokacije koja je potopljena i na kojoj su ostali samo temelji. Na ovu činjenicu upozorio je dipl. ing. Ivica Vrca:

“To je bio prvi put da je izgradnja akumulacije uvjetovana podizanjem i izmještanjem nekog objekta. Neki su tvrdili da manastir nije izmješten kako bi trebao biti, no kada je jezero bilo pražnjeno dokazano je da je Gunjača o svemu vodio računa, da su najvažniji dijelovi izmješteni i podignuti, a da su potopljeni samo temelji staroga manastira i gospodarske kuće koje nisu imale arheološku vrijednost. Nakon ovog Gunjačinog pothvata u Hrvatskoj se više niti jedan veliki industrijski objekt nije gradio bez nadzora arheologa. Po uzoru na izmještanje manastira Dragović premješten je hram Abu Simbelu u Egiptu, na Nilu prilikom izgradnje Naserovog jezera, jednog od najvećih akumulacijskih jezera u svijetu.”

Gunjača je istraživao i druga područja u Cetinskoj krajini. Vrijedi istaknuti da je od 1947. do 1948. godine istraživao i područje Miholjače ili Bunarske glavice u sinjskom naselju Brnaze, na kojem je pronašao ostatke starohrvatske crkve sv. Mihovila sa šest apsida iz 9. ili 10. stoljeća, sagrađene vjerojatno na temeljima crkve iz ranokršćanskoga doba. Na tom lokalitetu pronađeni su ulomci crkvenoga kamenog namještaja iz starohrvatskoga doba, dio ranokršćanske oltarne pregrade i nekoliko antičkih spomenika. U crkvi i oko nje otkriveni su kasnosrednjovjekovni grobovi s različitim prilozima.

Unatoč tome što su ga život i posao odveli dalje od Sinja, Gunjača se cijeli život smatrao Sinjaninom, što nam je potvrdio prof. dr. sc. Ante Milošević, arheolog i povjesničar umjetnosti koji se posljednjih desetak godina Gunjačinog života s njime redovito družio.  Stjepan Gunjača umro je u 72. godini života, 6. prosinca 1981. godine u Splitu. Sinj se ovom, ne samo sinjskom već hrvatskom velikanu odužio postavljanjem spomen poprsja u centru grada, na Šetalištu Alojzija Stepinca. Bista u bronci rad je akademskog kipara Stipe Sikirice, a postavljena je na inicijativu Kulturnog društva Cetinjanin iz Sinja krajem mjeseca prosinca 1982. godine,  u povodu prve godišnjice Gunjačine smrti. Osim biste, Gunjača u rodnom gradu ima i „svoju“ ulicu.

Foto: Povijesni odjel, Zbirka fotografija i fotografskog pribora, MCK-8258-3

Otkrivajući spomen poprsje Stjepanu Gunjači, akademik Mirko Božić je između ostaloga istaknuo:

„Stručno znanje, snalažljivost i hrabrost , neumorni rad i sjajno, golemo djelo Stjepana Gunjače služi na čast ne samo njegovom rodnom gradu Sinju, hrvatskom narodu i svim našim narodima, nego i europskoj znanosti općenito čiju riznicu je Gunjača obogatio znanstvenim doprinosom.“

U Vjesniku Cetinske krajine objavljen je tekst o otkrivanju spomen poprsja Stjepana Gunjače, u kojem se navodi:

 „Često usamljen u svom istraživačkom radu grabio je velikim koracima u naučnim otkrićima. Još za života potvrdio se kao najveći hrvatski i jugoslavenski arheolog. U njegovom radu posebno treba istaknuti period prije i za  vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je često izlažući život opasnosti spašavao spomeničko blago neprocjenjive vrijednosti . Na jedanaest kamiona prenio je muzejski inventar iz Knina u Sinj, unatoč zabrani neprijateljskih vlasti i sakrio ih dijelom u svojoj kući.“

Foto: Povijesni odjel, Zbirka fotografija i fotografskog pribora, MCK-8258-2

Svi koji su poznavali Stjepana Gunjaču, a poznavali su ga mnogi, jer se u svom radu vodio i pričama mještana na području koja je istraživao, svjedoče da je riječ o zaista iznimnom čovjeku koji je, kada je god to bilo potrebno, snažno stao u zaštitu nacionalnog hrvatskog arheološkog blaga. Jedan od njih je i sinjski novinar Toni Paštar.

 „Ja sam imao sreću i zadovoljstvo da sam toga čovjeka i osobno poznavao. Samo da je napravio s Crkvom svetog Spasa u Cetini to što je napravio, znanstveno dokazao što je i kako, bilo bi previše, da ne govorim o njegovoj ulozi u spašavanju odore, opreme i oružja Sinjske alke od Talijana u Sinju, s franjevcima i članovima VAD-a, da ne govorim o njegovom doprinosu hrvatskoj arheologiji koji mu priznaju uistinu najveći hrvatski arheolozi, a on je bio samo jedan skromni čovjek golemoga znanja. Takve ljude ovaj grad ne smije zaboraviti“, kazao je novinar Toni Paštar.

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.