Prva slavonska priča Ante Botića: ‘Zasiok i Slavonski Brod, moji su srce i duša’

Kada se govori i piše o Dalmatincima koji žive izvan ovog najljepšeg dijela Hrvatske, uvijek pomisao ide prema najravnijem dijelu Lijepe naše, a to je naravno Slavonija.

Desetljećima je sa sitnom prtljagom u koju je stao čitav prethodni život, tisuće ljudi s dalmatinskog krša odlazilo za boljim životom u Slavoniju, jer je njima simbolizirala obećanu zemlju.

Jedna takva životna priča zabilježena je u Daruvaru u velebnom Veteranskom centru. Početak upoznavanja s čovjekom koji će ispričati što je sve u životu snašlo njegovu obitelj bio je i više nego zanimljiv. Govoreći grupi u kojoj sam se nalazio kako dolazim iz Sinjskog kraja, prilazi čovjek i kaže, ‘I moji su otamo’. Na upit iz kojeg dijela, slijedio je odgovor ‘Ja sa se prezivam Krajina i od Hrvaca sam’. Morao sam zemljaka ispraviti i kazati mu, kako su Krajine iz Zasioka poviše Perućkog jezera.

Ne samo da se nije uvrijedio na moj ispravak kako se popularno kaže netočnog navoda, nego je bio sretan kazavši ‘hvala Bogu da netko spominje i zna za Zasiok rodni kraj mojih’.

I tako, malo po malo uz svakodnevno druženje, Ivan Krajina počeo je listati stranice životne knjige svoje obitelji:

‘Moj ćaća Petar i mater Iva, rođena Božinović iz Hrvaca početkom drugog rata, točnije 1941. godine iz Zasioka uputili su se u Slavoniju. Težak novi život započeli su s djecom u selu Ruščica kraj Slavonskog Broda. Tamo je s mojima došao i stric Šimun s svojom obitelji. Došli su tamo i drugi iz tih sela kao što su Liovići, Bilandžići, Ćurkovići, Jukići, Đapići i drugi.

Nije bilo lako, pričala mi mater, jer ćaća je umro 1969. godine kada je meni bilo sedam godina. Mučilo se i patilo, ratno vrime, a nije im bilo lako, jer odlazila su im dica s ovog svita, kazuje potiho Ivan sudbinu svoje braće i sestara koje nikada nije upoznao.

Najstariji brat Ivan skončao je na Križnom putu. Sestra Slavka poginula je u tom ratnom vihoru kao i mnogi Hrvati kod Dravograda. Nosio je put kroz život i misleći da dolazi prema Slavoniji, otišlo se put Slovenije i više je nije bilo.

Dragica je bila životom u Ruščici, Marijan je tražio srići u drugim državama pa je otišao u Australiju 1958.godine. Umro je prije tri godine. Mara se poslije skrasila u Vinkovcima, brat Stipe u Slavonskom Brodu. Na životu smo ostali on I ja kao najmlađi. Naime, rođen sam 1955. godine. Pokojni ćaća dao mi je ime Ivan u čast i spomen na najstarijeg svog sina koji je stradao na Križnom putu, kazuje nam Ivan Krajina, pa malo o tome što je i njega pratilo kroz život.

Život na selu i poljoprivreda, to je bilo uobičajno. Sada na zemlji najaktivnije radi moj sin Zrino. Tu su mi još Damir, Ines i njihove obitelji, naravno didovi, najdraži moja unučad i praunučad.

Nažalost prije četiri godine preminula mi je supruga Željka, a njena mater je podrijetlom iz Bitelića, prezivala se Ćurković. Ja sam cili život radio kao privatnik, odnosno kooperant u poznatom poduzeću ‘Đuro Đaković’.

Najprije zajedno s prvim rođakom, strica Šimuna sinom, a poslije sam sam vodio poslove po cijeloj Hrvatskoj. Nema mosta kojeg nismo obradili, posebno obojali uključujući i Maslenički, onaj u Skradinu, na Savi i druge. Prošao sam ja Hrvatsku s svojim radnicima uzduž i popriko. Radilo se neko vrime i vani, u Njemačkoj, jer moralo se, život nije bio lagan.

Kada je počela agresija na našu Hrvatsku kod mene nije bilo dileme, krenulo se u obranu u postrojbe HV-a, kazuje nam Ivan, posebno s veseljem naglašava kako svake godine dolazi u rodni kraj svojih. Nema godine kada mi ne dođemo za Alku i Veliku Gospu u Sinj, Hrvace.

Na moru budemo u Vodicama. Obavezno misa I molitva Gospi, pa fešta u parku uz janjetinu. Imam ja tamo rodbine, tamo mi je između ostalog i sestrična Anka u Miloševića, jedna joj je sestra nedavno umrla u Lučanima.

Moram kazati kako sam ja kao dite liti provodio dosta vrimena doli posebno kod ujaka u Hrvacama. Oni bi krenuli pješke u Sinj za Alku i Gospu, pivali bi onu reru, a meni je to bilo drago slušat. Pa čuvanje blaga uz Vojskavu, prisjeća se Ivan, polako završavajući svojevrsnu ispovjed o sebi i obitelji:

Moje je srce sada puno kada sam mogao mojima iz Sinjskog kraja ovo ispričati i upoznati ih. Tu je Davor i Romana od Đakova, Mara i Željka iz Požeškog kraja, Antun i Jasna iz Zagreba i mnogi drugi.

Ovo što sam doživio u Veteranskom centru ovih dvadeset dana pamtit ću do kraja života, kazuje nam Ivan uz dogovor ako ne ranije, vidjeti ćemo se dogodine na sinjskim svečanostima, pokazujući jednu fotografiju iz svog obiteljskog doma:

Evo ovdje na kaminu stalno stoji alka, a tu je slika naše Čudotvorne Gospe Sinjske, sve je to ostavila moja mater i ja to s ponosom čuvam. Sada sam dobio simbol još jedne svetinje za koju sam jako vezan, a to je Hajduk. Od kada znam za sebe u meni je bili su uvik bili. Moja nova prijateljica Neda, moja Sinjanka, ali i podrijelom Slavonka, poklonila mi je svoj ručni rad, jednu bocu ukrašenu simbolima Hajduka. I to će sada stajati na tom, za mene posebnom mjestu, u mojoj kući Dragi prijatelju.

Meni su Zasiok i Slavnoski Brod srce i duša.

Završti ovu priču s Ivanom, a ne spomenuti nadaleko poznatog narodnog guslara Milu Krajinu bio bih veliki propust:

Mile, koja je to ljudina bila. Dosta smo mi Krajine proveli skupa. Družili se slušajući ga uz gusle. On je svoj život pronašao u Osječkom kraju, a mi ovdje kod Slavonskog Broda.

Često smo zajedno bili kod Thompsona u Čavoglavama i na drugim događanjima. Volio je on svoj cetinski kraj, našu Hrvatsku. Uvik u narodnoj nošnji. Sjetimo se samo onog povijesnog trenutka 30. svibnja 1990. kada se s prvim našim predsjednikoma dr.Franjom Tuđmanom pojavio na Trgu Bana Jelačića. Tada je držao hrvatski stijeg nakon konstituiranja prvog demokratskog višestranačkog saziva Hrvatskog sabora. Nema ga već deset godina, ali ostaju sjećanja, završi na kraju Ivan Krajina.