Što je ostalo od sinjske ‘bolnice na kraju grada’?

Foto: Filip Ratković

Problema u hrvatskom zdravstvu je puno, a njih, kao i ostali građani, osjećaju i stanovnici Cetinske krajine. No, ono što građane Sinja i okolice još više muči i na što godinama upozoravaju jest činjenica da je u ovom kraju zdravstvena skrb sve lošija, u prvom redu zbog nedostupnosti.

Dom zdravlja Sinj osnovan je 1953. godine, a 1982. godine ‘uselio se’ u novu zgradu, čija je izgradnja dobrim dijelom sufinancirana samodoprinosom građana, u kojoj i danas djeluje ispostava Doma zdravlja Splitsko-dalmatinske županije. Reforme, odnosno centralizacija sustava zdravstva i racionalizacija troškova dovele su do toga da je sinjski Dom zdravlja izgubio svoju osnovnu značajku – pružanje preventivne i kurativne zdravstvene zaštite stanovništvu s područja Cetinske krajine.

Naime, odlukom tadašnjeg Županijskog poglavarstva Splitsko-dalmatinske županije, a temeljem tadašnjeg Zakona o zdravstvenoj zaštiti, u ožujku 2003. godine 13 domova zdravlja, među kojima i Dom zdravlja Sinj, spojeno je u Dom zdravlja Splitsko-dalmatinske županije. Tadašnje Gradsko vijeće Grada Sinja podnijelo je amandman na takve odredbe Zakona, no on nije usvojen. Zanimljivo je kako je svega pola županija u Republici Hrvatskoj provelo tu zakonsku odluku, dok ih polovina i dalje na svom području ima više od jednog doma zdravlja, kao što je, primjerice, Ličko-senjska županija koja ima isti broj stanovnika kao i Cetinska krajina.

Foto: Arhiva Muzeja Cetinske krajine, ‘Vila Vjera’ – stara zgrada Doma zdravlja Sinj

Bivši Dom zdravlja Sinj, u okviru kojeg su djelovale i zdravstvene ambulante u Vrlici, Hrvacama, Otoku, Trilju, Tijarici i Dicmu, objedinjavao je zdravstvenu skrb za 50-ak tisuća stanovnika, od preventivne, preko primarne zdravstvene zaštite, polikliničko-konzilijarne i stacionarne. Da je centralizacijom domova zdravlja počela devastacija zdravstvene skrbi na ovom području, a građanima ugroženo temeljno pravo na dostupnost zdravstvene skrbi posvjedočili su nam i neki sugovornici.

Foto: Arhiva Muzeja Cetinske krajine, zgrada ‘starog’ rodilišta, stacionara i hitne pomoći

Prema riječima Nevenke Blajić, koja je kao bolničarka počela raditi 1948. godine, zdravstvena skrb u Sinju naglo se počela razvijati 1950-ih godina, nakon preseljenja iz ‘Vile Vjera’ u zgradu preko puta, koja je bila puno veća.

‘Prije preseljenja, u ‘Vili Vjera’ rodilište je imalo 15 kreveta, kao i stacionar. U novoj zgradi stacionar je bio na cijelom drugom katu, a rodilište na trećem. Poslije 1950. godine u Sinj je počelo dolaziti sve više liječnika i zdravstvenih djelatnika’, prisjeća se Nevenka Blajić.

Foto: Arhiva Nevenke Blajić, osoblje Doma zdravlja Sinj

Razvoj zdravstvene skrbi u Sinju i nastavio se i 60-ih godina prošloga stoljeća. U to vrijeme ravnatelj je bio dr. Ante Krolo, koji je na toj dužnosti bio 4 mandata, punih 16 godina.

‘Moj je otac postao ravnatelj nakon što je tadašnji ravnatelj DZ Sinj dr. Ante Čatipović otišao preko UNICEF-a u Adis Abebu u Etiopiju. U to vrijeme u Sinju je bila vrlo dobro organizirana zdravstvena služba. Radilo se prvenstveno na preventivi, radili su se i sistematski pregledi koji su tada bili zakonska obveza i takvim se načinom rada uspjelo spriječiti puno različitih oboljenja. Osim toga, radilo se i na suradnji s današnjim Kliničkim bolničkim centrom Split, tadašnjom Općom bolnicom Split. On je imao dogovor i ugovore za rad specijalista, tako da su tada u Sinju postojale gotovo sve specijalističke službe, od ranog otkrivanja i iskorijevanja tuberkuloze, dolazili su okulisti, neurolozi, psihijatri, otorinolaringolog, kompletna je bila pokrivenost sa specijalističkom službom. S tim profilima liječnika, od kojih su neki bili i kirurške struke, za naše ljude su se ovdje dogovarali određeni zahvati koji se nisu mogli rješavati ambulantno, tako da su u Split odlazili po dogovoru, bez dugih lista čekanja.’, kaže nam dr. spec. Vesna Krolo, kćer dr. Ante Krole.

Foto: Arhiva Nevenke Blajić, osoblje Doma zdravlja Sinj

Jerko Blajić tri je desetljeća u sinjskoj zdravstvenoj ustanovi bio pravnik.

‘Sinjska zdravstvena ustanova bila je poznata po preventivi i u svijetu. Dolazili su čak i liječnici iz Amerike da vide kako se ovdje radi na preventivi visokog tlaka i šećerne bolesti, a na glasu je posebno bio antituberkulozni dispanzer, koji je bio osnovan 1960-ih godina s ciljem iskorjenjivanja tuberkuloze. Sinj je bio prvi grad u Dalmaciji koji jeu to vrijeme iskorijenio tuberkulozu’, kaže Blajić.

S ciljem daljnjeg razvoja zdravstva krenulo se u projekt izgradnje nove zgrade Doma zdravlja Sinj. Zgrada se gradila od 1975. do 1980. godine, putem samodoprinosa. U planu je bila i izgradnja zgrade manjeg medicinskog centra u njenoj neposrednoj blizini, no taj je projekt stao i prije nego je počeo zbog nedostatka financija. A onda se 2003. godine sinjski Dom zdravlja ‘utopio’ u Dom zdravlja Splitsko-dalmatinske županije.

Foto: Arhiva Muzeja Cetinske krajine, izgradnja zgrade Doma zdravlja Sinj

Centralizacija domova zdravlja dovela je do toga da je potpuna zdravstvena skrb stanovništvu, osobito starijima i onima lošijeg imovinskog stanja, nedostupnija. U svom mjestu imaju pristup samo osnovnoj zdravstvenoj skrbi, a na specijalističke preglede primorani su putovati u Split, koji je udaljen i više od 70 kilometara. To je, naravno, dovelo do neredovitih pregleda, duljeg čekanja na preglede, ali i odgode pregleda na koje su već naručeni.
Prije centralizacije Dom zdravlja u Sinju imao je tri internista i tri radiologa, da bi u posljednjih 20-ak godina ostao samo na jednom internisti i jednom radiologu, ostao je bez pulmologa, jedini oftalmolog došao je mimo sustava Doma zdravlja, a jedini psihijatar je prije tri godine stekao uvjete za mirovinu, od tri postojeća ginekologa jedan je također došao mimo sustava Doma zdravlja. Poseban problem je odjel pedijatrije, na kojem su nekada radila tri pedijatra. Sada su samo dva, iako bi, u odnosu na broj djece, trebala raditi čak četiri. U Sinj više ne dolaze ni konzultanti KBC-a Split – neurolog i traumatolog.

Posebna priča je rodilište, koje je nekada organiziralo službu s pripravnošću tri ginekologa i tri pedijatra, a osim poroda u njemu su se rješavali i jednostavnija ginekološka patologija te jednostavnija neonatološka problematika. Od 2010. godine rodilište radi samo tzv. zadesne porode, ukinuti su dozvola za ginekološku i neonatološku skrb te pripravnost pedijatra, tako da je od nekadašnjih 400 do 500 poroda godišnje broj rođene djece smanjen na svega 30-ak, koliko ih je bilo prošle godine.

Foto: Arhiva Muzeja Cetinske krajine, Dom zdravlja Sinj

Ništa manje bitna jest i činjenica da je gašenje Doma zdravlja Sinj i metropolizacija zdravstva dovela i do negativnog gospodarskog efekta, odnosno smanjenja broja radnih mjesta. Administrativni aparat se centralizirao u Splitu, pa su neki zaposlenici, čim su stekli uvjete, otišli u mirovinu ili su našli drugo zaposlenje, bliže mjestu stanovanja. Između ostaloga, došlo je i do izdvajanja usluga čišćenja, vozila Doma zdravlja više ne održavaju sinjski serviseri i radnje, ugašene su kuhinja i praonica.

Iz svega navedenoga nameće se zaključak da centralizacija domova zdravlja, barem što se tiče Cetinske krajine, nije dovela ni do kakve uštede u zdravstvu, što joj je bila namjera, već je samo kanalizirala profit prema centru i ono najvažnije – devastirala je zdravstvenu skrb u manjim mjestima.

Stanovništvo Sinja i Cetinske krajine ne želi se uspoređivati s većim centrima, ali kada se usporede s Metkovićem, koji je pred otvaranjem Dnevne bolnice, Kninom, Ogulinom, Požegom, Viroviticom, Pakracem, Našicama i Vukovarom, Gospićem i Zabokom koji imaju opće bolnice te Makarskom koja je pred osnivanjem samostalnoga Doma zdravlja, odnosno izdvajanjem iz Doma zdravlja Splitsko-dalmatinske županije, s pravom se pitaju zašto se na njih gleda kao na građane drugoga reda. Ustav RH i Zakon o zdravstvenoj zaštiti govore o pravu svakog čovjeka na jednakodostupnost zdravstvene zaštite. Zbog toga se postavlja pitanje: Imaju li žitelji Cetinske krajine pravo na jednako dostupnu zdravstvenu skrb kao i ostali stanovnici Republike Hrvatske?

Tekst je objavljen u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.