Kuća strave na sinjskom Gradskom vijeću

Hoće li nadležne institucije konačno pokrenuti rješavanje problema kuće strave u Vrcanovom oboru ili će stanovnici ovog dijela Sinja za nešto takvo morati pričekati dok nekome od njih na glavu ne padne cigla, kamen ili greda?

Prije desetak godina tvrtka ADK kupuje 160 godina staru kuću obitelji Vrcan u Vrcanovom oboru u Sinju s namjerom izgradnje nove stambene zgrade. No zbog financijskih poteškoća gradnja se obustavlja, a stara kuća počinje se urušavati.

Tako se prije osam godina stanovnici Vrcanovog obora koji nemaju drugog prolaza do svojih domova osim uz spornu kuću, obraćaju nizu institucija tražeći saniranje problema. Reakcija institucija poslovično je spora i mlitava, pa se problem pokušava riješiti postavljanjem zaštitne ograde koja u međuvremenu i sama postaje derutna, pa zbog stalnog urušavanja i otpadanja kamenih blokova, cigle i greda, ruševina u Vrcanovom oboru dobiva naziv – kuća strave.

Višegodišnji birokratski ping-pong stanovnici Vrcanovog obora pokušavaju prekinuti  u lipnju 2015. prijedlogom Gradu Sinju za postupanje po Odluci o komunalnom redu Grada Sinja u kojoj, između ostaloga, stoji: „…Gradonačelnik može odlučiti da se napuštena, devastirana i ruševna zgrada ili građevina, koja svojim stanjem i izgledom predstavlja izričitu opasnost po život i zdravlje ljudi, ukloni o trošku Grada Sinja uz naplatu troškova na teret vlasnika nekretnine…“ No u svom odgovoru stanarima Vrcanovog obora, gradska vlast navodi kako nije nadležna za problem i upućuje ih na građevinsku inspekciju kojoj se ovi obraćaju u rujnu 2015. godine.

U odgovoru koji stiže u siječnju 2017. godine, građevinska inspekcija izvještava stanare kako je u rujnu 2016. godine donijela rješenje o obustavi građenja sporne kuće, potpuno ignorirajući činjenicu da problem stanovnika nije gradnja kuće nego njena opasna razgradnja koja traje već 8 godina. U odgovoru nema ni riječi o prijedlogu stanara za rušenje kuće strave, ali se barem službeno priznaje da je ista opasna za živote ljudi.

Kako građevinski materijal s kuće stave sve češće otpada, ponekad zajedno sa zaštitnom ogradom, stanari Vrcanovog obora u listopadu ove godine traže od gradskih vlasti da se sa derutne kuće barem uklone cigle i blokovi koji najviše prijete urušavanjem i postavi nova zaštitna ograda umjesto postojeće koja se doslovno raspada od trulosti. I opet – ništa. U odgovoru gradske komunalne inspektorice tek se navodi kako Grad Sinj nema nadležnost nad navedenom građevinom jer se ista nalazi unutar zone „B“ Kulturno povijesne urbanističke cjeline grada Sinja, zaštićene Rješenjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Uprave za zaštitu kulturne baštine i upisana je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske!!??

No stanovnicima Vrcanovog odbora muka ne dopušta odustajanje pa pišu predsjedniku sinjskog Gradskog vijeća Jošku Kontiću, koji prošlog ponedjeljka na sjednici Gradskog vijeća najprije kolegama dijeli fotografiju kuće strave pa postavlja vijećničko pitanje – Što Grad Sinj poduzima s ciljem rješavanja ovog komunalnog i sigurnosnog problema?

Gradonačelnica Kristina Križanac odgovara kako je Grad Sinj po ovom pitanju intervenirao u više navrata, obraćajući se vlasniku građevine i nadležnim inspekcijama i navodi kako problem nije pod gradskom ingerencijom, kako vlasnik ne žali sanirati građevinu o svom trošku, a inspekcije daju uzaludna upozorenja.

Ne osporavajući tvrdnju gradonačelnice kako gradska vlast nema ingerenciju nad ovom problemom, Joško Kontić naglašava kako ovo nije samo problem građana nego i problem Grada Sinja te da se ne može riješiti pukim zaključkom o nenadležnosti. Dodaje kako građani ne smiju biti ostavljeni sami pred birokratskim zidom, nego vijećnici i izvršna vlast moraju zajedno reagirati kod nadležnih institucija, jer ovdje nije riječ o kući kulture kako se sugerira, nego o kući strave koja se može pretvoriti u kuću zla i zbog toga je treba – srušiti.

Zaključujući kako bi to trebalo napraviti što prije, a ne nakon što se dogodi zlo, Joško Kontić ukazuje kolegama kako bi rušenje mogla pokrenuti gradska vlast i poziva ih na razmišljanje o osiguranju proračunskih sredstava za rušenje kuće strave, ističući kako sigurnost ljudi i djece mora biti važnija od svih ostalih proračunskih projekata.

Tako završava ova naša priča na koncu koje nam tek preostaje postaviti pitanje s početka ovog teksta:

Hoće li nadležne institucije konačno pokrenuti rješavanje problema kuće strave u Vrcanovom oboru ili će stanovnici ovog dijela Sinja za nešto takvo morati pričekati dok nekome od njih na glavu ne padne cigla, kamen ili greda?